Krenimo malo šire u ovu temu, postavljajući okvire razdoblja u kojem se napad dogodio.
Venecija i Đenova su glavni rivali na Sredozemlju srednjeg vijeka, svaki sa svoje strane
korijena apeninskog poluotoka.
Venecija nastaje na kapitalu Bizanta kao najsjevernija stabilna točka, nakon kolapsa
zapadnog carstva. Vremenom se okolnosti mijenjaju, dohvat Bizanta slabi. Što potiče
Mlečane koji su izdašno akumulirali bogatstvo da u ključnom trenutku krenu kao
samostalna država u ekspanziju.
Đenova je prošla kroz malo zahtjevnije nastajanje, uslijed dominacije Iberskih Maora nad
njihovim dijelom mora. Venecija nije imala tih problema, u susjedstvu im se nalazila
zlatna žila, ušće puta svile. Carigrad. Đenoveška kompanija je naciljala isti cilj. Ipak je je
Venecija dijaboličnim planom preduhitrila. Iskoristili su četvrtu križarsku vojnu, 1204.
godine da joj osvoje Carigrad. Kada grad i uspostavljene provincije pretvara u vazalske
dominione. Đenova joj je pokazala primjerom. Oni su se bogatili već od prvog križarskog
pohoda. Kada su kao nagradu dobili Akru, Antiohiju i Biblos (područja današnje Turske i
Sirije).
Kako su se bogatili, tako su i apetiti rasli, nije dugo trebalo čekati do otvorenog rata.
Tenzije među rivalima je ukorijenjena u Venecijanskom monopolu nad Carigradom. Prvi
rat ili rat 'Svetog Save' je počeo je Mletačkim svojatanjem dijelova Akre, 1256 g. Trajao je
do 1270g. Završen je na inzistiranje Francuskog kralja i Pape. De facto, nije stao, skrio se. Slijedeći
otvoreni sukobi su počeli 1293.
1294 godina Veneciju je zatekla bez prekomorskih teritorija i bez mornarice. Potpuni krah
sustava. Drugo razdoblje sukoba s Đenovom iscrpilo je Veneciju. Nizom poraza, gube
Akru, Carigrad, Krim, Crno More. Posljednji poraz iste godine nanijela im je Đenova kod
Krima. Izgubili su udarnu armadu od četrdeset galija. Ta je flota loše završila nakon
početnih uspjeha. Iznenadnim udarom osvojili su Carigrad i zašli u Crno More nadajući
se promijeniti tijeka rata.
Nakon opisanoga, sve što je Veneciji ostalo bilo je nekih dvadesetak galija koje su radi
popravka, ili kao zadnji stup obrane bile ostale u Veneciji. Venecija suočena s
katastrofom traži pomoć svojih državljana da se uključe u obnovu flote. Ono malo
raspoloživih vojnih brodova štite ostatke trgovačke flote koja je izložena konstantnim
napadima dominantnih Đenovljana. Veneciju je na koljenima. Odvojena od ono malo
preostalih resursa u Jonskom i Egejskom moru. Đenova je u strelovitom uzletu, u tom
trenutku raspolaže sa 160 vojnih galija.

Nema potrebe za direktnim sukobom, sve je već pobijedila, dosta je održavati status
quo. Zašto onda 1298 Đenova napada Korčulu?
Odvaja vrijeme i ogromna sredstva i šalje gotovo cjelokupnu flotu na tako beznačajni
otok. Pod zapovjedništvom najvišeg Đenoveškog admirala Lamba Dorije. Mlađeg brata
heroja Umberta, koji je uništio Pizansku flotu pod Melorijom desetak godina ranije.
Godine 1298 početkom rujna, u jutarnjim satima pojavljuje se Đenovska flota pred
Korčulom.
Nisu se Đenovljani zaustavljali napadati druge Venecijanske teritorije po putu. Premda
bogatije (Krf, Albanske gradove, Dubrovnik). Ne nastavljaju prema Veneciji, koju bi s tom
vojnom silom mogli razoriti, pa čak i osvojiti.
Ne, njihov je cilj Korčula.
Prema opće dostupnim podacima, Đenoveška flota se sukobljava sa 40 venecijanskih
vojnih galija i 95 drugih brodova. Toga dana, u jednodnevnom ratu, Venecijanska strana
gubi 9,000 duša (po nekim zapisima ukupno je izgubljeno 12,000 duša), dok je još 5,000
Venecijanaca zarobljeno. Đenovezi nisu objavili gubitke1. Ostalo je zabilježeno je sin
Lamba Dorije pao u borbama pred Korčulom.
Jedan od zarobljenih brodskih kapetana sa Venecijanske strane je i Marko Polo; svi zapisi
kažu, slučajno.
Nakon osvajanja otoka, Đenoveška je vojska slavila dva dana i otok napustila kao da
nikad tamo nije bila.
Pitanje, je zašto? Zašto je angažirala Đenova toliku snagu da bi napala beznačajni otok?
Zašto se bogati Venecijanski trgovac – Marko Polo, zatekao u tom ratu i na tom mjestu,
pa bio zarobljen. Venecijanci tvrde da nije imao nikakve veze sa Korčulom.
Odgovore nađite u knjizi..

According with legacy of Marco Polo, she was not. Even more, seems she became his worst enemy. 

More is available in book, Leon Merula

More is available in book, Leon Merula

In book is stated destiny of Nambui (Chinese: 南必皇后) wife of Emperor Shizu of Yuan (Kublai Khan) sucessor of Empress Chabi*.

She was escorted on Khagan's orders by Marco Polo to Europe. Acompanied by son Temechi and stepson Togan.

They all lived rest of their lifes in several places in Europe. 

Book describe details and based on Croatian Legend - passed from generation to generation.

Yes, his mother's father was Greek sailor, Akil.

Given the historical connection to Marco Polo, whose mother was Greek, we believe this book will resonate deeply with Greek readers and scholars interested in the intersection of Europe and Mongol history, as well as the Mediterranean’s role in shaping global events.

Love of Marco Polo's life.

She is unknown yet fascinating bond between Korea and Croatia.  Ainu was daughter of King Wonjong of Goryeo (1219–1274) and sister to King Chungnyeol (1236–1308) both Korean Kings.

Raised at the court of Kublai Khan, Ainu is multilingual, educated, and culturally refined woman. According to oral traditions and linguistic traces, she met Marco Polo during his time at the Chineese/Mongol court and became the love of his life. She joined him on his journey back to Europe, ultimately settling in the region of present-day Croatia, where she spent the rest of her life.

Princess Ainu left a subtle but profound legacy on Croatian language and culture, from 13th and 14th centuries. The book presents numerous linguistic parallels that suggest certain Croatian words in use today have been influenced by Korean vocabulary brought by Ainu. Examples include:

• Ljepoto ("beauty") — echoing 예쁘다 (yeppeuda)
• Čekaj ("wait") — akin to 기다리다 (gidarida)
• Ubiti ("to kill") — related to 죽이다 (jugida)
• As well as sila (force), gorio (burned), čudo (miracle), and others

This blend of historical reconstruction, linguistic analysis, and cultural memory forms the core of the book, offering a new interpretation of Eurasian cultural exchange in the medieval era.